Ova carsija, kojoj uspjesi njene djece nikada i nisu bili previse dragi, Neletovu izjavu “crko Marshall” kao da je jedva docekala. “Pusenje” nastavlja raditi u uslovima nesto manje pompe a prestaje se i sa Top-listom. Drugi album Dok cekas sabah sa sejtanom (Jugoton, 1985.) donosi izvjestan pad u smislu estradnog uspjeha, ali i – u tome se slazu istinski znalci – najbolje pjesme (Nedjelja kad je otis'o Hase, Stanje soka, Ibro dirka i Sanjao sam nocas da te imam) u komercijalnom smislu bi “napravile” vjerovatno mnogo vise da je album bio obicni, a ne dvostruki. Treci album, Pozdrav iz zemlje Safari, donosi znacajne kadrovske izmjene: umjesto Mustafe Cengica stize novi gitarista Predrag Kovacevic Kova, a za bubnjeve sjeda sesnaestogodisnji Faris Arapovic, koji danas istu duznost obnasa u sarajevskom Sikteru. U tri pjesme na albumu kao i na nekim koncertima turneje, bas svira filmski reditelj Emir Kusturica, a Balada o Pisonji i Zugi, Hadzija ili bos i Dan Republike ostaju upamceni kao posljednji pravi predratni uspjesi grupe, jer Male price o velikoj ljubavi izlaze “u nevrijeme”, 1989. godine. Predvecerje raspada SFRJ, svadje Seje Sexona i Dr. Karajlica oko nacina na koji band treba da radi, tresli su temelje Pusenja.